Postoji li način pisati neki tekst o Splitu, njegovoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti, a da se u tom tekstu ne spomene Hajduk? Postoji li mogućnost da, kada nekome pričate o Splitu, njegovim znamenitostima, ljepotama, štorijama, ne spomenete Hajduk? Kada bi trebali nekom strancu, turistu, koji zadnjih godina u tisućama hodočaste naš grad, u nekoliko rečenica reći nešto o Splitu, biste li izostavili Hajduk? Ne biste. Zasigurno ne biste. Uz Sv. Duju, Marjan, Rivu i Dioklecijanovu palaču, Hajduk je zasigurno jedan od najvećih simbola, ako ne i najveći simbol Splita. Iako je od svega navedenog najmlađi, pa mladiću je tek 105 godina. Mnogi će reći da je mladić u svojoj 105. godini najveći simbol grada Splita usprkos tisućljetnoj palači, vječnome Marjanu i najstarijoj modnoj pisti na svijetu, našoj Rivi.
Što je to u Hajduku da ga čini takvim? Što je to u stanovnicima Splita da su spremni reći da je Hajduk najveći simbol njihovoga grada? Pa pobogu, nogomet se igra i u drugim gradovima svijeta, ima trofejnijih klubova od Hajduka, većih u evropskim i svjetskim okvirima, što je to toliko posebno u Hajduku? Je li to zato što je Split „najsportskiji grad na svitu“? Ili istina leži u rečenici koju je legendarni Picaferaj iz Veloga mista govorija „Ludega li grada, ludega li svita…“.
Teško je u pisanoj riječi izreći tu istinu, jer ona proizlazi iz onoga što čini čovjeka, što čini ljude. Proizlazi iz emocija, iz ljubavi, jednoga braka Hajduka i stanovnika Splita u kojemu je bilo i svega onoga što u jednom braku ima. Bilo je zaljubljenosti, poljubaca, slavlja, tuge, razočaranja, ravnodušnosti, nostalgije, sjećanja, borbe, prevare, praštanja, kompromisa i puno ljubavi. Bilo je i bit će.
Hajduk je osnovan 1911. godine kada su splitski studenti iz Praga donjeli prvi balun u grad. Donjeli su ga u Split i tek ga tu po prvi put napumpali spliskon arjon. Kao što dijete kada se rodi svojim prvim udahom zaplače, tako je i ovome bilo puno simbolike. Jer prvim „udahom“ spliske arje u balun rodilo se dite, dite puka, rođeno iz jubavi, iz dišpeta… I to dijete je kao svoje prihvatio cijeli Split.
Prve godine života Hajduka prolazile su kao i sve prve godine djetinjstva svakog djeteta. Prvo je ditetu tribalo dati ime. I dobilo je ime, ime na ponos grada i puka. Ime kojeg trebamo biti dostojni. Svakim novim korakom grad ga je sve više volio, dobio je i svoj plac koji će poslije ući u legendu.
Koliko je već u tim prvim godinama Hajduk značio Splitu, govori i činjenica da je za svoj 15. rođendan dobio dar kakvim se malo tko može podičiti: 1926. održana je praizvedba operete „Kraljica lopte“ koju je veliki splitski skladatelj Ivo Tijardović darovao za rođendan. Hajduk je jedini klub u svijetu koji ima svoju operetu. Opereta je poslije rijetko izvođena, reklo bi se da se i kroz to mogao uočiti kasniji česti maćehinski odnos grada prema Hajduku.
Ubrzo su osvojena i prva državna prvenstva, klub je počeo gostovati diljem Evrope i svijeta i splićani su bili sve više ponosni na svoje Bile. Mladić je stastavao u momka, momka nad kojim su se nadvili sumorni oblaci drugoga svjetskog rata… I nakon rata Hajduk je vrlo lako mogao prestati biti splitski klub, mogao je postati vojni, presliti u Beograd, no uprava je to odbila. Hajduk nije mogao iz Splita. Niti bi Hajduk mogao bez Splita.
Legendarni Hajdukov stadion, Stari plac, postao je kultno mjesto za svakog splićanina. Biti uz Hajduka, radovati se i plakati s njim, postalo je za svakog splićanina sastavni dio života. Ljudi evolucijski vrlo sporo mjenjaju svoju genetiku, no kao da je gen Hajduka usađen u svima nama samim rođenjem u starom rodilištu preko puta placa. Sama činjenica da je Stari plac jedna od prvih stvari koje su generacije splitske djece vidjele iz naručja svojih majki, dok su ih one ponosno pokazivale očevima, ima jednu posebnu simboliku. A koliko je samo očeva, došavši po svoga sina, zamišljalo maloga kako igra na placu u dresu Hajduka. A mi smo taj gen prenjeli i na našu djecu, doslovno s koljena na koljeno.
Sedamdeste godine prošlog stoljeća su zlatnim slovima ispisane u hajdukovoj i splitskoj povijesti. Nikad toliko titula, nikad toliko trofeja, povijesnih utakmica. Veza grada, ljudi i Hajduka je zasigurno bila najjača iikada. Hajduk je proslavio svoj Split, a Split je slavio svoga Hajduka. Na svakom koraku osjećao se ponos, svatko je i svugdje isticao da je iz Splita jer je i Hajduk iz Splita. To su bile posebne godine, godine sklada grada i kluba.
Osamdeste su donjele selidbu kluba sa starog placa na velebni Poljud. Na Placu je ostala samo stara murva, kao simbol jedne prekrasne epohe, murva koja je zasigurno najpoznatije drvo koje je ikad raslo u Splitu. Klub je jačao na evropskoj sceni, no kraj desetljeća je naslućivao novi ratni vihor. I tu je ponovno Hajduk, kao mnogo puta u svojoj povijesti, bio simbol i Splita i Hrvatske, simbol koji je splićanima bio iznimno važan u prvim, ratnim godinama samostalne Hrvatske. Trajao je rat, no ni tada Hajduk nije bio zaboravljen, dapače bio je vjera i nada svim stanovnicima grada da nas ništa ne može slomiti, jer dok Hajduk pobjeđuje i nama je sigurna pobjeda.
Nakon završetka rata, sredinom devedestih godina prošlog stoljeća, hajdukove titule su skrivale istinu koja je kasnije izašla na vidjelo. Razne gradske političke strukture nesmiljeno su praznile hadukovu blagajnu. Maćehinski odnos i bračne prevare su dosegle vrhunac, klub je 2011. doslovno bio pred bankrotom. Mladić s početka priče, odjednom je postao umorni stogodišnjak, starac, kojeg bi valjda trebalo pustiti da umre i bude pokopan na nepoznatom mjestu, od kojega su svi odjednom htjeli okrenuti leđa. I svi oni dušebrižnici, lokalni moćnici, novinari koji nikada nisu bili proroci u svom selu (a bilo ih je kroz povijet puno, no nećemo vas time zamarati), bili su tamo gdje su bili i svo vrijeme – kontra Hajduka.
Najvjerniji navijači, srce kluba, Torcida, nije mogla dozvoliti da naše dite puka umre, iako su vješti političari vrlo lako umornog starca polegli na njihove ruke. Vaš je, neka umre na vašim rukama. No onaj gen u nama nam nije dao mira. Torcida i Naš Hajduk su prigrlili starca, te ga kao tek rođeno dijete privinuli sebi i zaštitili, osiguravši mu da ponovno proživljava novu mladost, da ponovno može biti jaki mladić, čvrsti momak, ali da zauvijek ostane ono što je bio – dite Splita, dite puka. U noći proslave 100. rođendana Hajduka grad je u ponoć zasvijetlio u iljadu koluri, bilo je neke posbne simbolike u tome, novo svjetlo se nadvilo nad Hajduk.
Vojska navijača koja stoji iza Hajduka nikad nije bila veća nego danas. Nikad jača. Nikad organiziranija. Samo s jednim ciljem – da Hajduk zauvijek ostane ono što je bio i treba biti, narodni klub, splitsko dite. Ono dite s bilo koje od splitskih ulica, s bilo koje splitske plaže, iz bilo kojeg kvarta, onaj mali farabut, svima drag, smišan, kojega svi vole jer znaju da će bit pravi čovjek kad naraste.
Ako se danas prošetate bilo kojim gradskim kvartom, vidjeti ćete puno grafita i murala posvećenih jedinom klubu, vidjeti ćete ih na zidovima, skalinama, vrhovima zgrada. Od Matejuške do Brda, od Spinuta do Mertojaka, od Rive do Škvera kao da postoji takmičenje tko će ljepše i originalnije izraziti ljubav prema Hajduku. A svaki pogled na neki od tih murala podsjeća svakoga na onog mladog starca kojemu je eto tek 105 ljeta.
Još važnije od toga, u svakoj ulici, svakom kvartu, svakom nogometnom igralištu u Splitu vidjeti ćete djecu koja igraju balun u hajdukovom dresu. A to je onaj pravi zalog da je Hajduk tu, u nama, u Splitu i da Hajduk živi vječno.
