KONTRA MRAKU KONTRA SILI

Share on whatsapp
WhatsApp
Share on telegram
Telegram
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on email
Email
Share on facebook
Facebook

Priča o Hajduku povijest je jedne avanture – Hajduk je klub koji je preživio 7 država i više raznih režima. Klub je to prebogate povijesti i neporeciva šarma, koji se hrabro i snažno odupirao neverama turbulentnog 20., ali i nesigurnog 21. stoljeća.

A sama priča je počela tamo krajem prvog desetljeća 20. stoljeća.

Treba znati kako je splitska mladost odlazila na studije u Beč, Graz, Peštu, a najviše u prijateljski Prag. U tim je središtima nogomet bujao, razvijao se. Štoviše, u to vrijeme, izuzev Britaniju, u srednjoj Europi se igrao najbolji nogomet na kontinentu, a uz Južnu Ameriku i na svijetu. Popularnost igre su vrlo brzo osjetili i splitski studenti u Pragu. Vrijeme su, kako priče kažu, provodili mnogo više na treninzima praških klubova Sparte i Slavije, nego za knjigom. A legenda kaže kako je Hajduk osnovan, a kako će drukčije – iz dišpeta.

E, ovdje treba zastati. Što je dišpet? Upišete li na internetskoj tražilici tu za nas magičnu riječ – dobit ćete značenje: strastvena nepopustljivost, inat, prkos, tvrdoglavost. I sve je to točno, ali opet nekako nedovoljno. Mnogo bolje će to opisati oni koji ga žive. Autorica je stanovita Marita:

Znate što Dalmatince čini posebnima? I prije no što počnete nabrajati ljepota, visina, šarm, bolje da vas zaustavim i zamolim da zagrebete malo ispod površine. Zaronite u dubinu i izronit ćete jednu jedinu, gotovo magičnu riječ. Dišpet. Sav mentalitet, misli, djelovanje jednog cijelog područja može se sažeti u tu jednu riječ.

I dok mi slova prelaze preko usnica, u meni se rađa upravo to. Najumornija, najturobnija, najnegativnija, naj-nešto… kroz stisnute zube prolazi magična riječ, cijelo se tijelo zgrči, napne, svaki atom tijela napuni se nekom novom energijom i biće je ponovno spremno za akciju. Šest slova, jedna riječ, puno energije.

Tko to nema u genima, bar zrnce Dalmacije zapisano, teško će razumjeti to. Kao što će teško razumjeti osjećaj kad stojim na obali, more se pjeni, vjetar trga sve oko sebe, bura šiba lice, a duša stoji i uživa. Kao za dišpet svim tim olujama i neverama, stoji čvrsto i odolijeva svim napadima.

Neki to zovu buntom, neki revoltom, neki kako god hoće, no dišpet je nešto posebno. Nešto teško objašnjivo. Osjećaj koji kao i svaki drugi trebate imati u sebi. I kad vas najviše gaze, kad ste već pokleknuli, kad svi oko vas misle da ste poraženi… onda….onda se dišpet izdigne iznad svega toga, opali vas posred brade, natjera da dignete glavu, izravnate leđa, pridignete se na koljena, pa ustanete i ponosno se postavite, lagano isturujući bradu vani kao da cijelom svijetu želite reći: hajde, spreman sam za još jedan udarac…hajde, udri još jače, spreman sam.

A kako izgleda kad se san spoji s dišpetom. Vjerujte, nema ubitačnije, prodornije i pobjedonosnije kombinacije. Sjetite se Ivaniševićevog pogleda u Wimbledonu. Sjetite se Draženovog osmjeha iza kojeg je tako vješto skrivao stiskanje zubi i tjerao sebe dalje, više, bolje. Sjetite se svih onih pobjednika, koji su nastavili dalje slijediti svoj san i kad se činilo da nije bilo nikakvih šansi da ga ostvare. Svi oni, vjerujte mi, u sebi nosi zrnce dalmatinske uzavrele krvi, posebnog mentaliteta u kojem je najdominantnija karakteristika čisti dišpet.

Dišpet. Riječ od šest slova. Riječ koja za mene čini čuda. Koja podrazumijeva da drveća umiru uspravno. Da vilica još nije pukla od stiskanja. Da u srcu ima još pregršt mjesta za sreću iako je već do vrha ispunjeno istom. Iz dišpeta svima, a ponajviše sebi, napravit ću još malo mjesta za sreću i uživati zadovoljno.

Iz čistog dišpeta :))))

Pa se sad vratimo na onu prašku priču – naime, ona kaže kako su dotična petorica uživali u vinu (da, da, u jednoj od najčuvenijih praških pivnica!), a još više u društvu zgodnih Čehinja sve do trenutka kada u Fleka, kako se pivnica zvala, nisu ušli nogometaši Sparte i Slavije. Istog momenta kad se to dogodilo, djevojke su naše junake napustile ne trepnuvši, a sve poklanjajući svoju pozornost tadašnjim praškim asovima lopte. Tada je brzogoreći fitilj ponosa užgao srca splitskih farabuta koji baš tada i tu odlučuju osnovati splitski nogometni klub i zaklinju se pobijediti i Spartu i Slaviju. Naravno, njihovi češki prijatelji samo su se nasmijali držeći to čisto modricom na povrijeđenom egu. Jadnici, nisu znali za splitski dišpet. Kao ni Franjo Josip, koji je te večeri obješen na zidu Fleka okusio nadaleko poznato češko pivo, zbog čega su i dvojica junaka ove naše priče iste večeri završili u zatvoru. Kako našega svita ima svugdje, tako im je da se odmah ujutro vrate na slobodu svojim poznanstvima pomogla operna prvakinja praškog teatra, naša zemljakinja. U Fleka je rođena ideja i o kupnji prvog Hajdukova baluna u čijem financiranju nije bilo dopušteno sudjelovati češkim i ruskim studentima, iako su pokazali dobru volju.

kod-fleka
Natpis o osnivanju Hajduka u praškoj pivnici “Kod Fleka”

Točno vrijeme ove radnje nije poznato, smatra se negdje tijekom 1908. ili 1909. godine. Imena mladića su Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, Stjepan Lovrić, a iz Splita je pomagao Vladimir Šore, tada već bivši (diplomirani) student.

Osnivači Hajduka
Splitski studenti u Pragu, među njima: Lucijan Stella (sjedi, prvi s lijeva), Fabijan Kaliterna (prvi s desna u gornjem redu) i Vjekoslav Ivanišević (sjedi, prvi s desna)

Idejni i svake druge vrste vođa bio je bonvivan iz stare, dobrostojeće splitske familje, arhitekt – projektant „polovice“ negdašnjeg Splita, sportski i društveni vizionar, otac splitskog nogometa koji se istakao radom i u mnogim drugim sportovima, poradi čega i jest svoje praške studije („pomogao“ je i rat) razvukao na čak 15 godina – Fabjan Kaliterna. Genij.

Fabjan Kaliterna
Fabjan Kaliterna, otac splitskog Hajduka i jedan od najvećih sinova Splita

Hajduk je, kako znamo, osnovan 1911. Ono što vrlo malo ljudi zna jest da je trebao biti osnovan još 2-3 godine ranije, 1908 ili 1909. Zanimljivo je zašto je osnovan tek 1911. Grupa rečenih splitskih studenata, osim samog nogometa na umu je imala i probleme s kojima su se susretali njihovi sugrađani i sunarodnjaci tog doba. Naime, Hrvatska tada nije postojala kao država. Split je kao hrvatski grad bio podčinjen u sklopu Austrougarske monarhije koja nije nimalo blagonaklono gledala na sve istaknutije hrvatske sentimente na području naše zemlje. Mađarske novine otvoreno su prozivale dalmatinske, a posebno splitske studente za razne oblike prosvjeda protiv Slavka Cuvaja i Khuen-Hedervaryja. Mladići su odmah kroz sam taj čin osnivanja kluba jasno dali do znanja da postoje stvari veće od samog nogometa. Odlučili su se za grb i zastavu koji su u sebi sadržavali stara obilježja hrvatskog identiteta – grb s crveno-bijelim poljima kakav i danas klub ponosno nosi, te zastavu s crvenom, bijelom i plavom vodoravnom prugom. Veliki spor među mladićima nastao je kada je trebalo nadjenuti ime klubu. Kako je Fabjan Kaliterna rekao:
„Klub je ka i čovik, nosi ime za cili vik!“

Josip Barač
Profesor Josip Barač, čovjek koji je dao ime Klubu

Budući se nikako nisu mogli složiti, odlučili su savjet potražiti kod svoga gimnazijskog profesora Josipa Barača. Nagrnuli su profesorov ured, te ga time i nadahnuli kod odabira imena kluba:
„Upali ste nepozvani, bez kucanja, baš poput hajduka. Stoga, evo vam imena: Hajduk, Hajduci. I kao što znate, riječ ta simboliztira sve što je najljepše u našem narodu: junaštvo, čojstvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos moćnome, zaštitu slabome. Budite dostojni tog velikog imena!“

Koreografija osnivača
Koreografija koja predstavlja osnivače kluba

Međutim, austrougarsko carsko namjesništvo u Zadru koje je trebalo dati dozvolu za osnivanje kluba nikako nije moglo prijeći preko predloženih insignija koje su jasno ocrtavale višestoljetni hrvatski identitet, a pogotovo ne preko imena Hajduk dok su im se žandari još uvijek borili baš s hajducima po Dalmatinskoj zagori i Ravnim kotarima. Velik problem predstavljalo je i inzistiranje naših mladića da Hajduk bude registriran pri Češkom nogometnom savezu (tada Bohemijski nogometni savez), a ne austrijskom, u znak privrženosti prijateljskoj slavenskoj naciji s kojom su tada dijelili snove o ujedinjenju Slavena. To se Austriji nikako nije sviđalo, te su pod svaku cijenu željeli spriječiti Hajduk da igra s češkim nogometnim klubovima.

povijest (8)
Kavana Troccoli, „baza“ hajdučke diplomacije u borbi za osnivanje kluba

Iako su tada u Zagrebu već postojala dva ozbiljna nogometna kluba koji su uvelike učili i igrali nogomet, osnivači Hajduka nisu, uslijed vlastita nestrpljenja da im se pridruže, odustajali od svojih ideja vezanih za identitet kluba. To je bilo pitanje časti. Nadmudrivanje i dopisivanje s carskim namjesništvom trajalo je gotovo 3 godine, da bi na kraju „hajdučka“ diplomacija ipak izvojevala pobjedu argumentom kako su se baš nogometaši pokazali najspremnijima za dugotrajne i iscrpljujuće vojne marševe i od 50 kilometara. Dozvola je izdana, a klub registriran pri Češkom nogometnom savezu.

povijest (17)
Faksimil akta o osnivanju HNK Hajduk

Klub je osnovan kao Hrvatski nogometni klub Hajduk, zastava je od crveno-bijelo-plave morala biti pretvorena u crveno-plavu čemu su osnivači lukavo doskočili tako što su posred iste bijelim slovima napisali Hajduk. Grb je i dalje bio zabranjen, te su osnivači odlučili da Hajduk nikako ne odustane od izvorno zamišljenog grba, već da naprosto zaigra bez istog na prsima. I tako je i bilo – niz godina, sve do prvenstva Banovine Hrvatske, Hajduk je igrao bez grba na grudima, iako su svi znali kakav je Hajdukov grb i zašto Bijeli igraju bez njega na dresu. Dišpet – nema odustajanja.

povijest (19)
Prvi originalni grb Hajduka

Gore na slici je jedan od prvih 25 grbova Hajduka koje su izvezle časne sestre klarise u svom samostanu u srcu Splita, na zamolbu sestre Fabjana Kaliterne.

I tako je otpočela Hajdukova odiseja koja živi i živjet će u vijeke.

Prva utakmica odigrana je između prve i druge ekipe Hajduka. Prva maša nastupila je u bijelim majicama i plavim hlačicama, a druga u majicama na bijelo-crvene okomite pruge i plavim hlačicama. Bijele majice, da budemo točni, u početku su bile košulje, po uzoru na engleski Oxford. U kombinaciji s plavim hlačicama simboliziraju bijela jedra na plavom moru. Prve dresove, kopačke i lopte poslao je Fabjan Kaliterna iz Praga.

Prva „prava“, službena utakmica pokazala je da Hajduku nikad neće nedostajati izazova. A i da s Hajdukom nikad neće biti dosadno.

Split tog doba karakterizira dugotrajni politički duel hrvatskih narodnjaka i pro-talijanskih autonomaša u kojem potonji polako, ali sigurno kopne. Na vlasti su narodnjaci, a akcije „tolomaša“ drži par istaknutijih talijanskih obitelji u gradu kojima svesrdno pomaže Austrija svjesno i na taj način nastojeći zatrti hrvatsku nacionalnu svijest i koliko je god moguće razjediniti Split i Dalmaciju. U tu svrhu, autonomaši u gradu imaju svoju glazbu, čitaonicu, kavanu…pa jasno, vidjevši da se osnovao Hajduk kao hrvatski nogometni klub, požuriše osnovati i svoj – Calcio, te čim prije izazvati Hajduke na dvoboj. Teško je zapravo iz perspektive današnjeg vremena i zamisliti takvu striktnu podjelu među građanstvom ove naše mediteranske varoši tada – između ova dva tabora. I upravo stoga, ta prva službena Hajdukova utakmica zakazana za 11. lipnja 1911. dobila je timbar povijesne, odnosno utakmice koja je više od nogometa.

povijest (12)
Hajduk 1911.

Znajući da su dobar dio Hajdukovih nogometaša stariji srednjoškolci, talijanaši su iskoristili svoje veze i opće nezadovoljstvo među većim dijelom splitskih profesora novom pomamom splitske mladosti – nogometom, kako bi im zabranili igranje pod prijetnjom isključenja iz škole i tako oslabili Hajdukov sastav. Hajduk odgovara tako što iz Graza sa studija dovlači svog tada najboljeg igrača Božidara Šitića i to će se pokazati kobnim za Calcio. O utakmici se, sudeći prema izvorima, pričalo danima prije, iščekivanje je bilo nevjerojatno, a u improviziranom gledalištu se natiskalo više od 3 000 ljudi (Split tada nije brojao ni 20 000 stanovnika). Hajduk je slavio s golemih 9:0 uz briljantnu predstavu Šitića i njegovih 6 golova! Na toj utakmici Hajduk je zabio svoj prvi gol u povijesti, a strijelac je potkoljenicom bio Šime Raunig u svom jedinom nastupu za Bijele, a u ovom susretu crveno-bijele. Jedna nogometna utakmica iz temelja je uzdrmala život tadašnjeg Splita. Autonomaši su doživjeli strašan udarac, većina Splićana bila je presretna slaveći Šitića i svoje heroje, a djeca su diljem grada uzvikivala „Hip hip hura, devet prema nula!“ Još jedna stvar postala je jasna tog dana – nikad prije ništa nije tako učinkovito uspjelo ujediniti pučanstvo tog neurotičnog mediteranskog gradića kao Hajduk. I tako će ostati do dana današnjeg.
Nogometno, Hajduk je napredovao munjevito, a nije zaostajao ni društvenim aktivizmom. Već za tri godine, Bijele je čekao okršaj s jednom od najjačih ekipa kontinenta – praškom Spartom.

povijest (10)
Hajduk 1914.

Prvi put su za neku utakmicu Hajduka organizirani izleti iz obližnjih mjesta s ciljem Kraljeve njive, poprišta velikog nadmetanja. Hajduci igraju ravnopravno s velikom Spartom. Istinu govoreći, bio je Hajduk čak i dominantan i dobro pritiskao Pražane, iako bez velikog Šitića zbog odsluženja vojnog roka, ali zato predvođen svojom prvom velikom zvijezdom – Nikolom Gazdićem i sjajnim strancem u svojim redovima – baš Pražaninom, Norbertom Zajičekom. Po povratku sa svoje turneje po Rusiji i Poljskoj gdje su dobili sve utakmice uz gol razliku 50:0, nenaviknuti na ovakav odnos snaga, igrači Sparte pribjegavali su oštroj igri i konstantnom prigovaranju na suđenje, te se konačno u znak protesta, a zapravo iz nemoći, pokupili i otišli s terena nakon što je sudac pokazao na kazneni udarac za Hajduk. Nova utakmica je dogovorena za sutra, uz češko inzistiranje na njihovom sucu. Ta utakmica nije ni završila, a već su austrijski agenti zbog protudržavnog djelovanja privodili neke od ljudi iz vodstva kluba, a igrače slali na front. Dva dana kasnije počeo je Prvi svjetski rat, a Hajduk svoje aktivnosti zamrznuo do daljnjega.

Zagreb je prije Drugoga svjetskog rata imao tri velika nogometna kluba: HAŠK, Concordiu i Građanski. Zanimljivo je da ni s Concordiom ni s HAŠK-om Hajduk nikad nije imao posebnih napetosti, trzavica i sličnih problema – utakmice su više manje protjecale u sportskom, gotovo prijateljskom duhu, za razliku od utakmica s Građanskim. Tu se od samog početka, od doslovno prve utakmice koju su ta dva tima odigrala vidjelo ogromno nadmetanje, volja za pobjedom, koji će se vremenom pretvoriti u najveće rivalstvo hrvatskog prijeratnog sporta.
Prva utakmica odigrana je u Zagrebu 1913. i Građanski je bolji 3:2.
Iduća je ona bitna za našu priču – igrala se 6 godina kasnije, opet u Zagrebu, nakon Prvoga svjetskog rata, dakle 1919.
Velik problem za nogometaše Hajduka bilo je putovanje – put do Zagreba i nazad uz najkraći mogući boravak u Zagrebu i igranje utakmica protezao se na čitavih 6 dana! Infrastruktura je za današnje pojmove bila – upravo nezamisliva.
Vrlo važno je napomenuti da su igrači tada bili amateri, većinom gimnazijalci, studenti ili zaposleni, te njihovim poslodavcima/profesorima „tamo neka nogometna utakmica“ nije značila skoro pa ništa. Višednevno izostajanje s posla, škole ili studija u Splitu, Beču, Pragu ili Pešti predstavljalo je ogroman problem. Ipak, konačno je skupljena najbolja moguća momčad i otputovala u Zagreb. Derbi završava prekidom kod rezultata 2:0 za Građanski uslijed toga što su Splićani nezadovoljni pristranim suđenjem napustili teren, a bilo je i fizičkih obračuna. Hajduk je na zagrebačkoj turneji odigrao još i 1:1 s Concordijom te izgubio 0:4 od HAŠK-a.
Vijesti o dva poraza, posebno o onom kontra Građanskog, doslovno su čitav Split, tada gradić od svojih 20-ak tisuća ljudi, digle na noge. Ubrzo se proširila priča o navodnom nezalaganju, pa čak i izdaji, puštanju utakmice. Netko je “morao” biti kriv. Pod pritiskom javnosti, neiskusna uprava kluba donosi drakonsku odluku – isključuje iz kluba najboljeg igrača i strijelca – Nikolu Gazdića, zbog svoje kovrčave kose i blage ćudi zvanog – Janjčić. Siroti Janjčić je preko noći od idola Splita i Dalmacije postao, blago rečeno, “persona non grata” u svome gradu, i od srama se nije želio vratiti u Split, iako optužbe nisu imale veze s istinom, te je iz Zagreba otputovao u Beograd u kojemu se posvećuje studiju kemije.

povijest (7)
Nikola Gazdić – Janjčić, prva velika zvijezda Hajduka

Ono što nitko nije ni pokušao uzeti u obzir je činjenica da je Gazdić te utakmice igrao ozlijeđen, na svoju odgovornost, nikako ih ne želeć’ propustiti, i umjesto da ga se cijeni zbog toga – pribijen je na stup srama.
Vremenom, strasti su se smirile, porazi polako zaboravili, a Hajduk je nastavio dalje. Baš kao i Građanski, koji je kroz iduće dvije godine odigrao niz odličnih utakmica kontra nekih od najboljih ekipa Europe.
Ubrzo, rodila se ideja o novom dvoboju, po prvi put – u Splitu.
Tako će taj 22. svibnja 1921. postati prijeloman trenutak u povijesti prijeratnog Hajduka. Od tada Bijeli će se sve tamo do pred kraj 30-ih kretati uzlaznom putanjom.
Koliko se utakmica ozbiljno shvaćala govori i to da su iz Građanskog na sve moguće načine nastojali osporiti registraciju Franza Mantlera, sjajnog austrijskog nogometaša za Hajduk. Srećom neuspješno. Građanski stiže u Split osokoljen odličnim rezultatima koje ostvaruje i nimalo ne sumnja u pobjedu. Bahatost je išla do te granice da su neki od najboljih igrača tog kluba na Hajdukovo igralište stigli u fijakeru!
Čuvši za taj „revanš“, Nikola Gazdić, tada već u poodmaklom stadiju tuberkuloze, šalje pismo u Split, Hajduku, u kojemu moli tadašnje ključne figure kluba – predsjednika Šoru, igrača-trenera Mantlera i, iznad svih – Luku Kaliternu, tada već neprikosnovenog autoriteta među igračima – da se vrati, da ga puste da odigra još makar samo tu utakmicu, pa neka mu je i zadnja, iako je bio tek u srednjim dvadesetima. Iz Hajduka stiže odgovor u pomirljivom tonu (Janjčiću, vrati se!) – i Janjčić se vraća u svoj Split, potiho, gotovo pa kriomice, i opet moli Kaliternu i Mantlera da ga postave u igru, iako su ovi već odredili postavu bez njega i pripremili utakmicu. Ipak, oni pristaju, i na teren, pred tada nevjerojatnih 5000 ljudi istrčava i Gazdić. Ne treba ni govoriti da je interes za utakmicu bio nezapamćen, a navijači posve iznenađeni Gazdićevom prisutnošću na terenu.
Stariji poznavaoci igre kažu da je to i do dan danas bila najbolja partija jednog igrača u bijelom dresu, bez obzira na sve velikane koji su slijedili.
Građanski je poveo rano, već u 15. minuti.
Tada na scenu stupa Gazdić i nizom efektnih poteza, ponajprije – driblinga i prodora izaziva posvemašnju pomutnju u gostujućoj obrani koja ga, iako pokušavajući na sve načine, ne uspijeva zaustaviti. Zauvijek ostaje zapamćen i izjednačujući gol koji je zabio tog dana: izbacio je iz igre driblinzima čak četvoricu protivničkih igrača, izišao sam pred vratara , fintirao snažan udarac, da bi, nakon što je vratar pao, samo preskočio loptu, koja je pored ležećeg vratara ušetala u mrežu. Hajduk nastavlja sa silovitim napadima, a protivnici nisu uspijevali nikako zaustaviti Gazdića doli prekršajima, pa je tako nakon jednog dosuđen i jedanaesterac kojega Mantler zabija za konačnih, pobjedonosnih 2:1!
Emocije su proključale, sad već skoro i čitavih 10 000 ljudi opsjeda Hajdukovu baraku i čeka igrače da izađu kako bi zajedno podijelili radost. A u baraci – drama. Janjčić kojega su baš razdragani navijači i unijeli u baraku plače od sreće, ali nažalost, vrlo brzo počinje i iskašljavati krv. Igrači ga na rukama nose u staru splitsku bolnicu na zaprepaštenje svih prisutnih.
Gazdić se nikad nije uspio oporaviti od posljedica napora uloženog na utakmici protiv Građanskim kao kronični plućni bolesnik u poodmaklom stadiju bolesti. Poživio je još nešto više od godinu dana radeći kao mladi profesor kemije u sinjskoj franjevačkoj gimnaziji, otputovavši zauvijek na svoj imendan 6. prosinca 1922.

povijest (13)
Nikola Gazdić Janjčić, najveće Hajdukovo srce

Iako je znao koliko je teško bolestan – to nikome nije rekao, skrivao je to od svih u strahu da bi mu zabranili da igra. Iako je posve nevin doslovce protjeran, ne samo iz svoga Hajduka, već i iz svog Splita – on nevin moli one koji su ga nepravedno otjerali da mu dopuste da se vrati, moli da mu dopuste da makar još jednom zaigra. Za svoj Hajduk. Za svoj Split.
Srce. Veliko hajdučko srce. SRCE.
Pogreb je, kažu knjige, bio najveći koji je Split do tada vidio. A Miljenko Smoje je zapisao:
„Ima tići, oni specijalni tići pivači, koji prid smrt zapivadu onako kako nikad nisu u svome životu zapivali. Svi falšeti, sve note, sve skale, koloraturi, sve se to spoji u jednu veličanstvenu ariju i u lipoti te mužike spojidu se sa nebon i zvizdama.“
Još u šoku zbog događaja s te utakmice, Hajduk svega 6 dana kasnije, uz lošu predstavu svog rezervnog vratara glatko na svom terenu gubi od praške Slavije 0:5. No, već sutradan igra puno bolje i uzvraća jednom od svojih najvrjednijih prijeratnih pobjeda – 2:0, koja i samim igračima i vodstvu kluba jasno ukazuje da su dovoljno jaki da se nadmeću s najjačima u Europi.

povijest (15)
Hajduk 1921.

Nastavljaju Hajduci svoje borbe i van terena – snažnim protutalijanskim prosvjedima 1920., ali i na terenu – Hajduk se polako promeće u najbolju ekipu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Jedan od najboljih prijeratnih nogometnih dvoboja na ovim prostorima odigran je između Hajduka i Građanskog u četvrtfinalu drugog prvenstva Kraljevine SHS. Prva utakmica je, iako je Hajduk bio bolji, završila sa spektakularnih 5:5, a produžeci se nisu mogli igrati zbog mraka. Sutra su i produžeci završili neodlučeno, pa se pristupilo igranju nove utakmice u kojoj je Hajduk briljirao i razbio goste 5:0! Iduću utakmicu Splićani su igrali u Subotici u Kupu protiv reprezentacije grada Subotice i nastavili s dominacijom – pobjeda 1:5. Hajdukovce je na djelu u Subotici nakon sjajne predstave protiv Građanskog odlučio gledati i izbornik tadašnje reprezentacije Dušan Zinaja. Malo je reći da je ostao oduševljen:
„To što izvode Splićani, to je opera, koncert, kompletan tim Hajduka postavit ću u reprezentaciju!“
Iako mnogi nisu mogli vjerovati, tim više što je reprezentacija igrala s jednom od najjačih selekcija svijeta – Čehoslovačkom, Zinaja je napravio što je i rekao – pozvao je svih 11 igrača Hajduka. I jedino je činjenica da Otmar Gazzari, sjajni Hajdukov vratar, nije imao državljanstvo Kraljevine SHS, spriječila Bijele da u postavi reprezentacije sudjeluju sa svih svojih 11 igrača. Nakon katastrofalnog nastupa reprezentacije na Olimpijskim igrama u Parizu (u to doba prije utemeljenja Svjetskog prvenstva u nogometu, najbolje reprezentacije svijeta nastupale su na olimpijskim igrama – one su imale status svjetskog prvenstva) svega četiri mjeseca ranije gdje su u prvom kolu isprašeni 7:0 od strane Urugvaja, u Zagrebu, na stadionu Concordije na Tratinskoj cesti se pred gotovo 10 000 ljudi očekivao novi početak. Hajduk, pardon, reprezentacija Kraljevine SHS je poražena 0:2 usprkos odličnoj igri. Izvještaji navode kako su domaći igrači napadali nizom maštovitih kombinacija, ali i propustili velik broj prilika za gol, te je uslijedila kazna. Čehoslovački izbornik Rudolf Pelikan je nakon utakmice kazao:
„Hajdukova djeca igrala su kao pravi Urugvajci (Urugvaj je bio apsolutni nogometni vladar tog doba, šampioni Južne Amerike i olimpijski pobjednici, op.a.). To je najbolja momčad vaše reprezentacije koja nam se dosad suprotstavila. Za godinu-dvije ta će nam se momčad revanširati usred Praga.“
Upravo ovo je utakmica zahvaljujući kojoj je Hajduk, i to od stranih novinara, dobio nadimak – Majstor s mora.

povijest (3)
Hajduk kao reprezentacija 1924.

Odjeci tog susreta i Hajdukovih uspjeha zgodno su se odrazili na Hajdukovoj turneji Maltom iduće godine kada su domaćini Splićane najavili kao „prvake srednje Europe“. Na Hajdukovo upozorenje da je to greška, stigao je zanimljiv odgovor domaćina: „greška je jedino što Hajduk doista nije prvak srednje Europe.“
Godinu kasnije Hajduk je obilježavao svoj 15. rođendan i valjalo ga je proslaviti na najbolji, obvezno najveseliji, ali i najoriginalniji mogući način. I tako se Fabjan Kaliterna dosjetio svog prijatelja, još jedne splitske ikone za vječnost – Ive Tijardovića i pao je dogovor – Ivo će napisati operetu u čast Hajduka! Tako je nastala Kraljica lopte, a Hajduk još jednom pokazao da je avangarda – jedini klub na svijetu sa svojom operetom. Djelo je izvedeno u raskošnoj produkciji na Hajdukovom igralištu pred 5 000 ljudi, s brojnim solistima, uz zbor s više od 100 pjevača, veliki orkestar i spektakularni vatromet.

povijest (5)
Kraljica lopte genijalnog Ive Tijardovića

I konačno, iduće 1927., Bijeli su iza sebe ostavili sve nespretnosti, nesreće, probleme i u petom državnom prvenstvu službeno potvrdili da su najbolji – osvojen je prvi naslov. Dvije godine kasnije stigao je još jedan.
Ova godina 1927. posebna je po još jednom detalju u Hajdukovoj povijesti – prvi put je organizirano navijačko gostovanje u Zagreb na utakmicu protiv HAŠK-a koju su Bijeli dobili uvjerljivo 0:4.
Vrijedne pobjede Hajduk svojim prkosnim i neprikosnovenim gardom ostvaruje i van terena. Godine 1937. Splićani gostuju u srcu fašističke Italije i Europe, kod Rome. Nepisano je pravilo bilo da svaka ekipa koja je tada gostovala bilo u fašističkoj Italiji, bilo u nacističkoj Njemačkoj, prije početka susreta fašistički pozdravi visoko uzdignutom desnicom prema tribinama. Hajduk je, naravno, odbio, pa i po cijenu neodigravanja utakmice. Uslijedili su strašni pritisci, izvori kažu kako se angažirala doslovno i državna diplomacija kako bi se Bijele slomilo i izbjeglo politički skandal – neuspješno. Iz Hajduka su samo rekli da imaju svoj stari hajdučki pozdrav: tri puta zdravo i da od toga ne odustaju. I nisu odustali. Hajduk je jedna od iznimno rijetkih ekipa koje su tada igrale na prostoru fašističkih zemalja, a da se nisu uprljali fašističkim pozdravom, možda i jedina. To će Talijani dobro upamtiti.

povijest (11)
Roma – Hajduk 1937.

Vrlo kratko nakon treće osvojene titule prvaka 1941. i naš mali, veliki Split zahvatio je vihor drugog velikog rata. Hajduku nakon nekog vremena stiže nemoralna ponuda talijanskih vlasti: znajući koliki utjecaj Hajduk na svoj grad i zavičaj ima, za igranje Bijelih u prvoj talijanskoj ligi pod imenom A.C.Spalato (Hajduk), Hajducima okupatori nude više milijuna lira, izgradnju novog stadiona, plaćena putovanja na sve utakmice, zaposlenja za sve igrače i zajamčenu sigurnost za njih i njihove obitelji. I sad pokušajte zamisliti kakva je ovo ponuda bila ljudima među kojima su sretnici bili oni koji su imali gdje živjeti – Split je bio rušen i nemilosrdno bombardiran u ratu, ljudima koji nisu imali što jesti, koji su, oni ili njihovi bližnji, svakodnevno umirali, bilo od gladi, bolesti, metka ili noža. Mislite da se iti razgovaralo o tome? Kompletna uprava i igrači na sastanku u klupskim prostorijama s Fabjanom Kaliternom na čelu – jednoglasno odbijeno. I ne samo to, nego se onako, kao pljuska Talijanima još odigrala i utakmica 22 najbolja splitska igrača čija je zarada išla u fond za pomoć borcima protiv fašizma. Nakon toga je Hajduk prestao sa svojim aktivnostima, baš kao i za Prvog svjetskog rata. Svi Hajdukovi trofeji sklonjeni su u slastičarnu legendarnog Hajdukova prijeratnog igrača – Ante Kesića gdje su proveli čitav rat.
No fašisti ne odustaju, sada „obrađuju“ svakog člana uprave i igrača ponaosob, prijete zatvorom i gubitkom posla, ne samo njima već i njihovim članovima obitelji. Iduće, 1942. šalju još jedan skupni poziv svima da se odazovu igranju u talijanskoj ligi. Upravo je nevjerojatno koliko su Talijani bili uporni, ali još i više kako se nitko ni iz uprave kluba ni od igrača nije slomio i popustio pod pritiscima. Naprotiv, mnogi su otišli u borbu protiv fašista.
Prkos moćnome, zaštita slabome.
Dvije godine kasnije stiže ponuda za igranje u ligi ustaške NDH. Zagrebački klubovi čak igraju utakmice s ciljem prikupljanja financijske pomoći Bijelima kako bi se Hajduci uključili u njihovo ligaško natjecanje – takozvane koristnice, no i to Hajduk glatko odbija.
Iduće, 1944. na dan svoga patrona Svetoga Duje, Hajduk se kao klub uključuje u antifašističku borbu na svoj način. Obnavlja svoje djelovanje, odlazi na slobodni teritorij na Vis, gdje mu čast svojom pojavom ukazuje Randolph Churchill, Winstonov sin, inače zastupnik u britanskom parlamentu, a tada časnik britanske vojske. Split je osvanuo preplavljen lecima proglasa Hajduka svom gradu koji je završavao riječima:
„Našem rodnom gradu, porobljenom, ali nikad pokorenom Splitu, naš borbeni pozdrav.“
Kontra mraku kontra sili.
S Visa će otpočeti Hajdukova turneja po Mediteranu. Taj Hajdukov ratni put svoj je klimaks imao u veličanstvenoj predstavi na stadionu u Bariju u utakmici protiv Reprezentacije britanske vojske sastavljene od profesionalnih britanskih nogometaša pred nevjerojatnih 50 000 ljudi. To je bila najmnogoljudnija priredba u
Europi tijekom Drugog svjetskog rata.

povijest (18)
Hajduk – Reprezentacija britanske vojske u Bariju 1944.

Posebno zanimljivo bilo je i u Palestini gdje Hajduk ponovo igra s Reprezentacijom britanske vojske, ali ono više od nogometa zbiva se u gledalištu – Židovi i Arapi navijaju zajedno, i to, jasno – za Hajduk! Diljem Europe saveznički zrakoplovi bacaju letke kojima se poziva ljude da slijede put splitskog Hajduka. Po povratku kući, slijedi turneja bivšom državom, gdje Bijele dočekuju deseci tisuća s oduševljenjem gdje god stigli. Ovi nastupi samo potvrđuju simpatije koje je Hajduk kao klub osvajao i prije rata gdje god da je igrao i time definitivno postaje najomiljeniji klub u čitavoj zemlji. Za svoje zasluge u Drugom svjetskom ratu Hajduk je dobio još jedno golemo priznanje koje ga čini jedinstvenim među nogometnim klubovima Europe i svijeta – u ime Charlesa de Gaullea, a posredstvom generala Humboldta, Bijelima je predana Plaketa počasne momčadi slobodne Francuske koja i dan danas ponosno krasi vitrine kluba.

18.07.2015., Split - Na Poljudu su uz brojne trofeje koje je HNK Hajduk osvoji tijekom godina izlozeni i stari dresovi ciji izgled se kroz povijest mijenjao. Plaketa Hajduka kao pocasne momcadi slobodne Francuske. Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL
Plaketa počasne momčadi slobodne Francuske

Po završetku rata Hajduk dobija novu nemoralnu ponudu od tadašnjeg gospodara života i smrti u zemlji – Josipa Broza Tita, da se preseli u Beograd i postane klub jugoslavenske vojske, vojni klub. Kao prvo, blago rečeno – nije pametno odbiti komunističkog diktatora i još netom nakon njegove pobjede u ratu, a kao drugo – prihvaćanje ponude značilo bi more privilegija koje su uživali državni klubovi u komunističkim zemljama, posebice neposredno nakon rata. I opet je Hajduk rekao – ne i ostao vjeran svom identitetu i podneblju iz kojeg je iznikao i s kojim je neraskidivo vezan.

Svega 5 godina nakon završetka rata u 4. poslijeratnom prvenstvu države – 1950. Hajduk je nadomak osvajanja još jedne titule prvaka, prve u poslijeratnoj Jugoslaviji. Na Stari plac stiže Crvena Zvezda, a Hajduku je neophodna pobjeda. Najvjerniji navijači Bijelih danima su se domišljali kako pružiti najluđu, najjaču i najbučniju moguću podršku svojim Hajducima. Pod utjecajem priča Bernarda Vukasa o nesvakidašnjem doživljaju navijanja na utakmicama Mundijala u Brazilu, nesnosnoj, ludoj buci i energiji koju su stvarali i odašiljali lokalni navijači, nekolicina mladića, pretežno dalmatinskih studenata u Zagrebu, odlučila se osnovati navijačku skupinu koja će tako postati najstarija u Europi – Torcidu. Otada Hajduk ima svog vjernog čuvara i vječnog pratitelja koji će slaviti s njim, ali ga i podizati kada loše krene.

29-10-1950
Rađanje Torcide, splitska Pjaca

Godine 1980. Hajduk je, opet jedinstveno među nogometnim klubovima, dobio i svoju šarmantnu TV seriju – Velo Misto, prema djelu genijalnog Miljenka Smoje, koja prati baš gore opisani period Hajdukove povijesti, kad je nogomet, za razliku od poslijeratnog vremena, često bio i više, ne samo od igre, nego i života.

povijest (1)
Velo Misto, Hajduk – Calcio

Dana 30. svibnja 1990., na dan kad je konstituiran Sabor Republike Hrvatske Hajduk leti na turneju u Australiju. Uoči prve utakmice protiv reprezentacije Australije koja je odigrana u Sydneyu igrači su samoinicijativno skinuli grb i turneju odigrali u bijelim majicama bez grba. Po povratku u domovinu, Hajdukove grudi ponovo krasi njegov izvorni grb.

Danas u svojoj zemlji, igra opet prerasta sebe i kroz Hajduk kao glavnog protagonista postaje medij otpora sili i mraku.
Sjećate se one priče o dišpetu s početka? E tako se i Hajduk, onako slomljen, iscrpljen, satrven zgrčio, napeo, stisnuo zube i napunio energijom kad su ga htjeli ugasiti. Prvo na koljena, pa polako na noge. Kad su svi mislili da je pokleknuo, da je poražen, da umire, Hajduk se podigao, izravnao leđa, isturio bradu i narugao se svijetu:
„To je sve šta imaš? Ne znaš da ja ne mogu umrit? Ja ću živit, smrti za dišpet!“

povijest (14)
Doček navijača svom Hajduku nakon neodigranog derbija

Sada je bijeli gigant opet već toliko snažan i moćan da ga njegov grad, a polako i sve šire od toga, gledaju kao lanternu u mraku profiterstva, kompromiserstva, straha, mulja i blata, svega onog što u našem društvu ne valja. Hajduk se vraća tamo gdje mu je mjesto – ponovo je predvodnik i uzor, društvena avangarda borbe za bolje sutra. Besprizorni likovi iz tame polusvijeta ga se boje i bježe od njega, zato što znaju da će Hajduk pobijediti. Kao i svaki put do sada.

Jer krepat moredu svi kraji i carevi, ma ‘Ajduk će ostat!

Tvoje ime uz Hajduk

Za sva vrimena

Park Za sva vrimena kruna je projekta otkupa dionica i trajni spomen povezanosti navijača i kluba. Neka se i tvoje ime nađe među njima – Za sva vrimena!